26.1.10.

Bekstvo


Do juče bio je spokojan. Danas je situacija nešto drugačija. Stan je postajao manji i gušio ga.
Sedeo je i osećao kako `Ono` raste u njemu. `Ono` je najlakše opisati kao šest paketa `Dno Dna` tuge, jedan paket `Imao pa nemao`, četiri paketa razočaranja, paket aranžman usamljenosti, naravno ALL INCLUSIVE, besa i moralnih dilema po ukusu. A voli začinjeno... Kada se sve ubaci u blender i suština napitka servira u bočici, dobije se `Ono`.
Ustao je, uzeo jaknu i izašao iz stana. Napolju ga je dočekala tiha zimska noć. Pogledao je na sat. Odavno je prošlo jedan. Samo je želeo da hoda, tako da je mozak uključio autopilot funkciju.
Nije želeo da razmišlja o `Onome`. Problem je rešio posmatranjem pahulja. Nisu padale. Izgledalo je kao da plutaju na nekoj nevidljivoj površini, a onda se lagano prepuštaju gravitaciji. „ Zadovoljavajuće objašnjenje pronađeno. Toliko o tome“, pomislio je.
Hodao je i trudio se da ne razmišlja. Bio je to prilično naporan zadatak. Hodao je, a onda se uplašio. Zatečen onim što vidi, napravio je još nekoliko koraka po inerciji. Zatim se ukopao.
Ono što je nateralo njegovo srce na ubrzani rad bila je dobro poznatna raskrsnica. Zapravo, uplašila ga je činjenica da su ga noge dovele tu. Poražen, spustio je glavu i zagledao se u asfalt. Zahvaljujući uličnoj rasveti video je nekoliko svojih senki.
To je bio trenutaka kada se `Ono` prelilo iz bočice. Senke su ustale, oborile ga i počele da ga šutiraju. Bolelo je. Ritao se, šutirao – bez uspeha. Jedan udarac u glavu naterao ga je da sklopi oči. Tada je sve utihnulo. Ostala čula preuzela su kontrolu.  Shvatio je da i dalje stoji i da se trese od hladnoće.
Pažljivo je otvorio samo levo oko. Desni kroše ga je zatvorio. Pitao se da li da bude besan ili uplašen. Odlučio je da se povuče i reorganizuje.
Okrenuo se za sto osamdeset stepeni, ispružio ruku ispred sebe i nesigurno zakoračio.
Put do stana protekao je u mnogobrojnim spoticanjima i malobrojnim padovima. Nije imao vremena da razmišlja, bio je suviše zauzet osećanjem okoline. Nije bio previše uspešan u tome. Dva puta je mogao postati ukras na haubi automobila, ali ga je spasao ABS. Oba vozača odustala su od namere da ga pretuku, jer su mislili da je slep.
U jednom trenutku, umoran od čitave situacije, otvorio je oči. Užasnut onim što je video, zažmurio je čvršće nego ranije. Pogođen nekim zrncem lucidnosti zapitao se da li će mu ostati bore.
Konačno, iscrpljen, uteturao se u stan. Zaključao je vrata. Cevanicom napipavajući nameštaj, došao je do kreveta. Ne skidajući ni jaknu, ni cipele, sručio se na krevet.
Pokrio se ćebetom po glavi i otvorio oči.

18.1.10.

Kavez


Otvorio je oči. Ležao je na stomaku, na hladnom betonskom podu. U glavi mu se zavrtelo zbog naglog ustajanja. Unezvereno se osvrnuo oko sebe.
Nigde nije video prozore, ni vrata. Nije bilo nikakvog nameštaja. Samo prostor, i noseći stubovi. Sa udaljenog plafona visile su neonske sijalice. Dve trećine nije radilo, a one koje jesu rasipale su treperavu svetlost u maniru najbolje iritirajuće neonske rasvete.
Iz ubrzanog i isprekidanog disanja zaključio je da ne razmišlja. Mozak mu je bio paralisan jer nije mogao da shvati kako je dospeo tu gde jeste i umesto da smišlja način kako da se izbavi, paničio je. Hteo je da vikne, ali se u poslednjem trenutku predomislio. Želeo je da ga neko nađe, ali ne i manijak koji ga je doveo tu. Ako takva individua uopšte postoji.
Pogledom je potražio bližu okolinu u potrazi za nečim što bi mogao da iskoristi kao oružje. Osim lakovanih cipela koje su mu bile na stopalima ništa nije primetio. Po prvi put, pogledao je u sebe, odnosno u odelo koje je bilo na njemu. Bio je u smokingu. Razmislio je o onome što zna: „Neko me je, verovatno, drogirao jer ne mogu ničega da se setim. Doveo me je u napušteno skladište i obukao mi smoking“. Prvo je posumnjao da je on on.Zatim je pretpostavio da su ga ili pomešali sa nekim, ili su ga doveli u skladište, ali  bez namere da mu dozvole da ode.
Odlučio je da krene napred. Mada, koliko je on znao, napred je moglo biti na bilo koju stranu. Hodao je pogrbljen. Sitnim, napetim koracima. Zadržavao je dah, da bi bolje čuo eventualne šumove. Osim brzih otkucaja sopstvenog srca, ništa nije čuo.
Nije primetio kada mu je korak postao lakši, niti kada je stavio ruke u džepove. Hodao je, a zgrada nije imala nameru da se završi, niti da postavi nepremostivu prepreku pred njega. „Ovo postaje malo monotono“, izgovorio je promuklim glasom, i uplašio samog sebe. A zatim odmahnuo glavom i osmehnuo se. Mrak i polumrak smenjivali su se u nekom čudnom, poznatom ritmu. Osetio je jezu u dnu vrata. Osvrnuo se preko ramena. Sve ovo mu je bilo poznato, već viđeno. Naglo je stao. Učinilo mu se da je čuo glasove.
Potrčao je. Nije baš trčao ka izvoru zvuka, jer mu se činilo da dopire sa sih strana. Bitno je bilo da se kreće. Glasovi su postajali jači. Sada je dao svoj maksimum. Trčao je koliko ga noge nose. Nije mogao da proceni koliko je trčao, vremenski,  ali u trenutku kada se okrenuo da pogleda iza sebe video je zaslepljujuću plavičastu svetlost.
Receptori za bol i ono malo razuma rekli su mu da je iznenadno „prosvetljenje“ doživeo zato što je pokušao da protrči  kroz zid. Dok je šakom trljao bolno mesto i psovao u sebi, pokušao je da čuje šta pričaju ljudi sa druge strane zida.
-          Mislite li da nas čuje?
-          Nisam siguran gospođo. Ne isključijemo takvu mogućnost, ali, lično, smatram da nas ne čuje. Pođite sada sa mnom da završimo papirologiju.
Osetio je navalu adrenalina. Znao je da mora da skrene pažnju tih ljudi, ma ko da su. Počeo je da šutira zid. Da urla. Da udara šakama po zidu. Bez efekta. Glasovi su utihnuli. Srozao se na pod. Tupo je gledao u šake. Nisu bile krvave, a znao je da treba. Za trenutak, misli su mu odlutale. Zatim se uspravio i svom snagom udario pesnicom u zid. Bol je bila neopisiva. Međutim, ruka je izgledala savršeno normalno. Ni jedna kost šake mu nije bila slomljena, niti koža ogrebana. Zapitao se šta se to dešava, a onda je pretrnuo. Ponovo glasovi. Prislonio je uvo uz zid.
-          Gospođo, znam da je ovo bila teška odluka, ali vaš sin je u komi više od četrnaest meseci.
Prvo je bio u šoku, a zatim je počeo da viče:
-          Mama! Nisam u komi! Ovde sam! Sa druge strane! Mama!
-          Izrazili ste želju da vi, lično, isključite aparate. Ako ne budete mogli, pozovite me, biću ispred.
Nastavio je besomučno da udara u zid i urla:
-          Mama! Ovde sam! Ovo sam ja! Tvoj sin! Živ sam! Ne radi to! Molim te! Seti se kako smo se igrali kad sam bio mali! Ovde sam! Živ sam! Seti se kako si me grlila juče pre nego što sam pošao na dilomsku žurku! Mama!
Ućutao je. Pripio se uz zid. Koncentrisao se. Pokušao je da je dozove mislima. Plakao je. Preko usana mu je prešlo jedva čujno „Nemoj...“
            Negde tamo, žena koja se gušila u nemom plaču, stajala je pored bolničkog kreveta. Da se nije okrenula da isključi aparate za održavanje života, možda bi videla kratkotrajni grč mišića na mladićevom licu.
            Jednoličan, prodoran ton ispunio je prostoriju.

17.1.10.

Istina


Sa radošću, zakoračio je. Tupi zvuk zatvaranja teških, metalnih vrata iza njegovih leđa učinio mu je korake lakšim.
Odležao je dve godine, i to samo za jednu prevaru. Pitao se koliko bi dobio da su uspeli da ga povežu sa ostalim koje je izveo.
Dopešačio je nekoliko kilometara do prvog bara. Želeo je da iskoristi lep oktobarski dan i da maksimalno uživa u slobodi. Bio je iznenađen što su mu vratili novčanik zajedno sa parama. „Izgleda da još ima poštenih ljudi“ pomislio je „Koje budale“. Naručio je nekoliko pića, pričao sa ljudima. Grickao kikiriki. Tek sada je postao svestan koliko su, zapravo, lepe male i obične stvari. Platio je piće barmenu, i uputio se ka kući. Pitao se koliko prašine može da se nakupi za dve godine.
Na putu ka kući, video je bundeve koje su se zlokobno smejale, kosture i veštice kako vise sa grana. Shvatio je da je Noć veštica. Ali mu nije bilo jasno zašto u baru nije bilo nikakvih ukrasa. Brzo je gurnuo tu misao u stranu kada se setio da bi večeras mogao i da zaradi. A ima i odgovarajući kostim. Samo se nadao da ga moljci nisu pojeli. Da, ljudi su večeras tako predusretljivi i razdragani da zaboravljaju na opreznost.
Došao je kući, iščetkao kostim, sručio još nekoliko pića niz grlo i strpao nekoliko žvakaćih guma u usta. Otvorio je fioku, a zatim drvenu kutiju u njoj i uzeo detalj koji će upotpuniti verodostojnost kostima. Izašao je na ulicu.
To veče potresena majka dvoje dece užurbano je prepričavala komšinici šta joj se desilo pre nešto manje od sat vremena. Naime, bila je prilično udaljena, i nije baš najbolje videla šta se desilo, ali je više nego sigurna da je policajac pucao na svog kolegu.
Devetogodišnjak ispred čije kuće se sve desilo tvrdio je policiji da je jedan čika policajac hteo da ga povredi, i da je onda pucao u njegovog tatu.
Policijski izveštaj kaže da je napadač poznat policiji od ranije, i da je tog dana pušten iz zatvora. Ubijeni čovek selio se iz kuće i najverovatniije napuštao državu, zbog činjenice da duguje priličnu svotu novca lokalnim kladioničarima. Pretpostavlja se da je pokušao da baci predmet koji je unosio u kombi na napadača.
Jutro nakon sinoćnjeg zločina, napadač je sedeo u pritvoru i čekao početak suđenja. Pitao se ko je veći idiot, on ili čovek kog je ubio. Prisećao se da je hteo da pita klinca da li je već išao da skuplja slatkiše, da bi znao da li će kuća biti prazna. Klinac je iz čista mira počeo da vrišti. Primetio je promenu svetlosti sa desne strane. Policajac! Pomislio je da su našli nove dokaze protiv njega, i ohrabren alkoholom, potegao pištolj i zapucao u pravcu policajca. Metak je razbio ogledalo koje je dečakov otac pokušavao da unese u kombi, a zatim i njegovu čeonu kost.
U obližnjoj bolnici, dok se spremao da pođe na suđenje i veštači, psihijatar je pomisilo da do sedamnaestog jula ima još devet dana. Izdrzaće on tih devet dana, a onda će dve sedmice odmora iskoristiti da se opusti sa ljubavnicom. Osmehnuo se pri pomisli da će njegova žena misliti da se dosađuje na kongresu...

16.1.10.

Šoping u Tempu


Ono što me muči proteklih sedmica jeste nedostatak odgovarajućih reči. Ne znam kako da opišem činjenicu da postajem rupa koja izvire i uvire sama u sebe.
            Zapravo, čitav moj odnos sa rečima je malo neobičan. Većina ljudi ih kontroliše, meni to retko uspeva. Obično izleću iz mojih usta, uglavnom stvarajući nepovezane rečenice, čineći neprijatnu situaciju još neprijatnijom.
            Na primer, otišao sam do „Tempa“ u šoping. Gurajući kolica, polako prilazim policama sa kozmetikom. Pažnju mi privlači simpatična plavuša levo od mene, koja takođe razgleda kozmetiku.
            Pod simpatična mislim skladno građena, lepuškasta, u džinsu, čizmama i kratkom kaputu. Odlučio sam da stupim u akciju:
-          Vidim i ti koristiš Nivea stick?
-          A šta to tebe briga?!
Uh! Prvo sam pomislio da je strašno ružna kada je ljuta. Drugo,očekivao sam različite odgovore, od kojih bi većina vodila ka kafici, upoznavanju i istovremenom, obostranom zaključivanju da smo stvoreni jedno za drugo. Naravno, suvišno je reći da bi seks bio fenomenalan i to ako nismo raspoloženi. Njen odgovor me je zatekao spuštenih pantalona, bez dugih gaća, na minus dvanaest.
-          Pa, ne, samo sam mislio...ovaj, ja sam Jovan, i ja ovaj...mislim isto koristim taj stik...i onda sam, ovaj...mislio....
Hitro sam napravio mentalnu zabelešku da treba da prestanem da koristim reči `ovaj` i `mislim`.
-          Šta si mislio?! Da sad treba da ti rodim decu zbog toga?!
-          Ne, samo sam mislio...
Dok sam izgovarao prokletu reč, setio sam se da već imam mentalnu zabelešku na tu temu. Naravno, traženje iste uzrokovalo je pauzu u radu na relaciji, mozak-jezik, i samo sam pokretao vilicu u prazno. U mom svetu ova pauza trajala je dobrih devetnaest minuta i četrdesetčetiri sekunde, dok je u realnom vremenu trajala oko dve milisekunde.
            Plavuši je, očigledno, neko mnogo tresao kavez tog dana. Prišla  mi je korak bliže, ugrožavajući mi lični prostor, i prosiktala:
-          Šta, nisam dovoljno dobra za tebe?!
Gledao sam je kao krava mrtvo tele. Već smo počeli da privlačimo, savršeno nepotrebnu, pažnju ostalih kupaca. Kao da mi nije dovoljno što ću do kraja života morati da živim sa ovim debaklom, već ću morati biti svestan da postoji i nekoliko svedoka koji će prepričavati čitav događaj.
Po mozgu je počela da mi pluta rečenica Ko Nana – Čoveka Čvrsto Rešenog Da Ubije Zmaja:
-          Kada ispred sebe vidiš zmaja, hrabrost i mač neka ti budu štit.
Ko Nan je uvideo nekoliko mana svoje genijalne zamisli kada se ispostavilo da je, ipak, zmaj bio čvršće rešen da se ne odrekne svog života. Odlučio sam da ignorišem Ko Nanovu mudrost. Zgrabio sam ručke kolica, napravio pokret rukom kao da dajem gas na KAWASAKI WSR 750 i počeo da se udaljavam od nje.
            Da nisam imao imaginarnu kacigu sa zatamnjenim staklom, i da nisam u sebi oponašao zvuke motora, verovatno bih čuo šta mi dobacuje. Da, stvarno sreća što mi je staklo kacige zatamnjeno, inače bi svi u „Tempu“ videli kako sam pocrveneo, a to bi dodatno ugrozilo moje samopouzdanje.
            Ima li potrebe da kažem da od tada kozmetiku kupujem preko kataloga....?