22.5.10.

PTSP


-Samo da vas podsetim, imate još dvanaest minuta.
-Ne brinite, doco, ostaće nam i viška vremena. Možete da nastavite da razmišljate o čemu god da ste razmišljali do sada.
- Ali, ja...
-Molim Vas, nemojte me prekidati. Traćite mi vreme. Dakle, sve je počelo kada sam jednog utorka došao ranije sa posla i zatekao suprugu 'na kamari' sa, meni, nepoznatim mladićem.
                Supruga mi je u prvih nekoliko sekundi bila prilično iznenađena, a onda je počela da zamuckuje: „Znaš, ovaj...on je meni...ovaj...samo pomagao, jer, ovaj...strašno me je svrbela G tačka, i ovaj... on je bio u haustoru, ovaj, kada sam dobila taj napad, i ovaj...Znaš, mili, čitala sam da to može da bude vrlo opasno, pa čak i smrtonosno, ako se ne tretira na vreme.“
                Pogledao sam u još uvek nagog mladića, koji me je gledao kao svinja nož,  i rekao sam im da mogu da se obuku ako su završili sa češanjem.  Znate, doktore, malo sam homofobičan i bilo mi je neprijatno da stoji onako bez odeće... Užurbanim i nesigurnim pokretima, počeo je da navlači odeću na sebe. Ona je samo ogrnula kućnu haljinu. Pitao sam da li je negde videla rešenje za porez za posedovanje pištolja, jer sam planirao da platim neke račune, pa da završim sve odjednom, i  zamolio je da mi skuva kafu.Ponudio sam i njega. Odbio je,i izleteo iz stana, uz izgovor da mora na predavanja.
                Doco, taj dan mi je bio jedan od najlepših od početka našeg braka. Služila me je kao da sam Solomon, pravila mi omiljene sendvič-tostiće, dozvolila da ih jedem u dnevnoj sobi dok gledam tv, cedila mi pomorandže, masirala me, spremila mi toplu kupku, a ne moram da Vam pričam kako se noć završila.
                Znači, ne znam šta joj je bilo, ali je to i takvo njeno ponašanje trajalo do četvrtka. Posle toga sve kao i pre.
U nedelju, krenem do streljane, da se malo ispucam. Na pola puta shvatim da sam zaboravio novac, i krenem nazad, ka stanu. Znate, posle streljane odem sa momcima na piće...
                Zamislite moje iznenadjenje kada sam došao u stan i ugledao suprugu usta punih znate-već-čega nekog nepoznatog mladića; ali nije to onaj od utorka. Uglas su počeli nešto da mucaju, a ja ih ućutkam pokretom ruke. Odem do sobe, uzmem novčanik i dam mu 500din. On gleda u mene, a ja mu kažem da je to mala nadoknada za pomoć mojoj supruzi i uklanjanje svraba u predelu njenih krajnika. On i dalje unezvereno gleda u mene. Tutnem mu pare u ruku, i kažem supruzi: „U toku sledeće sedmice moramo posetiti nekog specijalistu. Ne znam šta ćeš raditi ako te zasvrbi želudac.“ Iskreno, doco, nikada nisam čuo za takav slučaj, ali nikada se ne zna...
                Kako sam išao ka centru, ponudim momku prevoz. Gre'ota da se maltretira po gradskom. On, prebledeo, odbije.
                E, od te nedelje, moj doktore, nastaju problemi. Dođem uveče kući, ona ospe po meni i drvlje i kamenje. Ja u čudu. Ne znam šta se dešava. Tek je osam sati. Sa momcima sam popio samo jedno pivo, što će reći - trezan sam. Nikada je nisam prevario, niti sam imao želju. Premotam u glavi sve datume- ništa nisam zaboravio. A ona zapenila. I sve priča kako ja nju ne volim, kako meni ni malo nije stalo do nje, kako je ne poštujem kao osobu, da bi mogla da umre i da ja to ne bih primetio, zatim se vratila na to da je ne volim, da naš brak ne postoji, niti je ikada....
                Kada se konačno zaustavila, i počela malo da dolazi sebi, ja je zamolim da mi napravi đus, a ona me gađala pomorandžom. Zamislite! Baca hranu... To je greh... Deca u Etiopiji gladuju, a ona tako. Sreća, pa sam pomorandžu uhvatio.
                Sutradan, donesem joj nekoliko saksijica kaktusa, inače njenog omiljenog cveća, omiljenu, zaljućenu čokoladu i jednu divnu ogrlicu. Devojka u juvelirnici mi je rekla da sam sa njom i da sam napravio neku glupost i da njoj donesem takvu ogrlicu, da bi mi sve oprostila.
                Saksije je istresla na persijski tepih, koji je, inacače, ona kupila. Ogrlicu je pokidala. I zamislite, opet me gađala hranom, tj onom čokoladom. Sve vreme je histerisala i vrištala kako je ne volim. Vređala me, a u pauzama kada bi zastala da udahne, streljala me onim njenim slatkim okicama.
-          I, šta ste vi uradili povodom svega toga?
                -  Što bi i svako normalan na mom mestu. Uzeo sam usisivač, sredio tepih, bacio jadne kaktuščiće i pokupio delove ogrlice. Nakon toga, otišao sam da gledam tv, grickao onu čokoladu i kada sam je pitao da mi napravi đus, začuo sam lomljavu iz kuhinje. Otrčao sam do tamo, a ona je stajala iznad polupanog sokovnika sa, moram priznati, malo lucidnim osmehom na licu.
U narednih mesec dana, prestala je da nam sprema obroke, da pere moju odeću, da briše prašinu, i uopšte da sređuje stan. Da, prestali smo i da pričamo. Insistirao sam da razgovorom rešimo probleme, ali me je gađala kristalnim čašama. Znate, u setu ih je bilo dvanaest. Predlagao sam da idemo kod savetnika, a tada je prešla na tanjire.
Jedno veče kasno sam došao sa posla i bez tuširanja hteo da se sručim u krevet. Tamo sam zatekao nekog mladića. Zamolio sam ga da pređe u dnevnu, na kauč. Bez reči je ustao i otišao. Znam šta mislite doco, i u pravu ste. Poneo sam se kao loš domaćin, i još uvek me malo peče savest zbog toga.
Sutradan me je sačekala sa papirima za razvod. To se očigledno dugo spremalo. Ne znam kako mi je promaklo.
- Treba samo da potpišeš, ja već jesam.
Znao sam da nemam izbora i da je situacija krajnje ozbiljna, čim je ona progovorila sa mnom. Bez rasprave sam potpisao i zatražio 20€ od nje.
- Zašto da ti ih dam?!
- Sećaš se kada smo pre devet i nešto godina ležali u studenjaku i maštali o našem venčanju?
- 'ajde neka bude da se sećam.
- E, pa ti si rekla da ako ikada dođe do razvoda, da ću se JA razvesti od TEBE. Kladili smo se u 20€, a ti si ih upravo izgubila.
Tada me je gađala penkalom, i istrčala iz sobe.
- A vama je vreme upravo isteklo. Nastavljamo za sedam dana?
                - Fino, ionako moram da idem. Ne bih da propustim vreme za posete u bolnici za mentalno labilne. Bojim se da se više nećemo videti, doco. Putujemo u Švajcarsku. Tamo imaju jedan lep sanatorijum, gde joj mogu pomoći. A i mogu da provodim mnogo više vremena sa njom.
                - Zašto ste vi uopšte danas došli kod mene?
                -Pobogu, doco, rođena bivša žena me upucala. Morao sam da proverim da li postoji opasnost da obolim od post-traumatskog stresa...

9.5.10.

Samokontrola


                Stajao je u autobusu GSP-a i terao sebe da broji do deset. Vozaču se nigde nije žurilo i vozio je nešto preko dva na sat. Bar mu se tako činilo. Teški miris nesagorele nafte, pomešan sa prašinom, u kombinaciji sa +35oC nije ni malo ublažavao njegovu nervozu.
                Crveno na semaforu. Baš lepo. Kad krene ono ide. Nema veze, kad već kasni dvanaest minuta može još nekoliko. Prestao je da broji i počeo da razmišlja o simpatičnoj bakici koja je namestila točak kolica za pijac na njegovu izglancanu cipelu. Nije se potrudila ni da se izvini. Kako baka nije pokazala nameru da skloni kolica, on je pomerio nogu.
                Osmehnuo joj se, i ponudio da joj iznese kolica. Prihvatila je. Zamislio je kako joj gura glavu u otvor velike vodenice za meso a ručku iste okreće veoma, veoma sporo. Uživao je u krckanju kostiju, prskanju krvi, ali iskreni osmeh izmamila mu je pomisao na mlataranje njenih nogica. Neprocenjivo.
 Ko zna šta je babuskara pomislila zbog čega je usne razvukao u osmeh.
                Izneo je kolica iz autobusa i pomogao joj da siđe. Nije očekivao da mu se zahvali. Očekivanja su mu se ispunila. Još ga je gledala kao da je ona njemu učinila uslugu. Prokomentarisala je nešto na temu današnje omladine i pružila ruku da uzme kolica.
                U stilu Siniše Mihajlovića, iz najboljih dana, šutnuo je kolica na punu. Da, jeste bilo bolno, ali babina razjapljena čeljust iz koje umalo nije ispala veštačka vilica... Neprocenjivo.
                Sačekao je nekolikol sekundi u slučaju da neko od prisutnih na stanici ima nešto mudro da mu kaže. Niko ništa. Lakim korakom uputio se ka jednoj od obližnjih zgrada.
                Bez kucanja ušao je u prostoriju 205. U polukrugu je sedelo pet ljudi.
„Vidim, odlučili ste da nam se pridružite“, progovori čovek koji je držao fasciklu i hemijsku.
„Gužva u saobraćaju“, odgovori.
„Izvolite sedite“.
                Brzim pogledom procenio ih je. Neurotična feministkinja, fizikalac, kompleksaš, gospođica savršena i fascikla men.
                „Kako smo novoformirana grupa, hajde da se malo upoznamo. Počećemo tako što će svako reći šta je uradio, što je za posledicu imalo dolazak ovde“.
                Ispostavilo se da nije previše pogrešio u proceni. Neurotičarka je izbola šefa turpijom za nokte. Srećom nanoseći mu samo lakše povrede. Fizikalac je zapravo zidar. Čekićem je ispravio prste građevinskom inspektoru, jer su oni bili nakrivljeni a ne njegov zid. Kompleksaš je tukao svoju ženu. Redovno. A gospođica savršena napravila je lom, bukvalno, u radnji sa porcelanom. Doneli su joj plavi tanjir sa zlatnim rubom, a ona je tražila sa srebrnim.
                Svi su čekali njegovu priču.
                „Moja bivša supruga trebala je da dođe po svoje stvari koje su ostale u mom stanu. Kada sam otvorio vrata stana, bio sam neverovatno srećan što je vidim. Istovremeno, osećao sam ogromnu rupu u grudima. Zatim sam primetio „novog dečka“ iza nje. Trebala mi je samo sekunda da se povratim od šoka, ali mislim da je primetila. Mamlaz iza nje samo se smeškao. Inače, mamlaz je bio uzrok našeg razvoda, iako to ona ni jednom nije priznala.
                Kučka, lepo sam je zamolio da dođe sama“
                „Hahahaha, zamolio! Ona ima veća muda od tebe, rogonja!“ prekide ga kompleksaš.
                Nije obratio pažnju na njegovu upadicu i nastavio je sa pričom.
                „Nabacio sam najopušteniji osmeh na lice i pozvao ih da uđu. Smestili su se na sofu. Trudio sam se da budem što bolji domaćin. Činilo mi se da pokušavaju da me sabotiraju u tome. Sedeli su na sofi, kikotali se, i odbijali sve čime sam ih nudio.
                Mamlaz je zatražio kutiju sa stvarima, uz izgovor da su sinoć malo spavali i da žele što pre da nadoknade nedostatak sna. Ne znam da li me više iznerviralo to što on traži nešto od mene ili što se ona složila sa njim, pri tome upućujući mu obećavajući pogled.
                Doneo sam kutiju sa stvarima ispred njih i otišao do kuhinje da popijem malo vode, ali sam krajem oka gledao šta se dešava na sofi. Mamlaz je spoljnom stranom kažiprsta i srednjeg prsta desne šake sklonio kosu sa njenog obraza, a onda je poljubio u kraj usana. Umalo se nisam udavio! Udahnuo sam duboko nekoliko puta, smirio se i noseći toster krenuo ka njima.
                „Evo,nemoj da zaboraviš toster.“
                „Ali to nije moj toster.“
                „Nije?“
                „Ne.“
                Zamahnuo sam tosterom i udario mamlaza u glavu. Otkinuo sam mu pristojno parče mesa sa arkade. Uvek sam imao dobar bekhend. Mamlaz je pao na pod, a ja sam ga nogom šutnuo u testise, nekoliko puta. Dok se previjao po podu, a ona skakala po mojim leđima, zgrabio sam mu desnu šaku i slomio kažiprst i srednji prst. Jedan po jedan. Otresao sam je sa leđa što sam nežnije mogao, a onda uzeo telefon i pozvao hitnu. Epilog je četiri meseca zatvora i ovo.“
                Prva se oglasila neurotičarka: „Ja bih tebe i takve kao ti uškopila! Nisu žene vaše vlasništvo! Šta ti misliš ko si?! Sad bih ti oči iskopala!“
                „Smiri doživljaj, ženo! Daj ti meni nju na jedno deset dana. Njoj treba jedan dobar...“, kompleksaš nije završio rečenicu, ali je trljanjem rukom po međunožju jasno pokazao kako se završava.
                Dok je fascikla men pokušavao da smiri rastuću tenziju, on je đonu svoje cipele obezbedio susret sa kompleksaševim licem. Gospođica savršena počela je da vrišti. Neurotičarksa je skočila sa stolice i pokušavala da se odluči na koju će stranu. Odlučila se i bacila na kompleksaša, pri tome udarajući, grebući i ujedajući ga.
                Fascikla men je pokušavao da ih razdvoji. Dobio je nečiji lakat po ustima. Savršena je i dalje vrištala.
On se okrenuo i izašao. Odlučio je da otpešači do stana. Opuštajuća šetnja po sunčanom danu... Neprocenjivo.