30.11.10.

Recikliranje (2/3)

             Hodala je lagano, odsutno. Nije ni primetila muškarca čije je rame okrznula svojim. Nakon nekoliko sekundi zamišljenog posmatanja asfalta koji promiče pod njenim stopalima, podigla je pogled i primetila da joj u susret dolazi policajac. Uvek bi se unervozila u njihovoj blizini, i osećala krivicu zbog svih kalorija koje je u tom danu unela u organizam. Začula je kako neko iza nje viče: „LOPOV!“ „Jednom da se i policija nađe na pravom mestu kada je potrebna.“, pomislila je.
            Nijie ni završila tu misao kako treba, a policajac ju je čvrsto držao za podlakticu i usmeravao ka zidu zgrade pored koje je prolazila. Pritrčao im je čovek sa kojim se maločas sudarila.
            „Ne, to nije ona. Pogrešio sam.“
            „Da li ste sigurni?“, upita ga policajac.
            „Št..Šta!?“, zamuca ona. Ignorisali su je.
            „Da, potpuno. Izgleda da mi je prava kradljivica umakla. Ova gospođica samo podseća na nju.“
            „Želite li da prijavite krađu?“
            „Naravno, doći ću kasnije do stanice, samo da pokušam da izgladim situaciju sa mladom damom.“
            „Oprostite zbog neprijatnosti gospođice. Znate da je bolje sprečiti nego lečiti. Prijatan dan.“
„Šta koji..?!“, povika ona i usmeri bes na ’žrtvu pljačke’ kada vide da se policajac udaljava ne obazirući se više na njih. „Napadate me kao da sam, kao da sam...“.
            „Najslađi lopov, možda?“, pomože joj da dovrši rečenicu.“ Koji ima najnežnije prste, tako da nisam ni primetio kada si mi ukrala srce.“
„ŠTA!?“, ciknu na njega. A onda se u trenu smiri reče:“To je tako jadno. Kao iz trećerazredne američke komedije u turskoj produkciji.“
„Mada, ta nijansa crvenog laka je malo previše svetla.“,nastavi on kao da se ništa nije desilo. „Ne pristaje ti. Trebala bi da razmisliš o tome da je promeniš.“
Sada ga je po prvi put od početka čitave zbrke dobro pogledala. Šeretski osmeh u njegovim očima bio je u suprotnosti sa ozbiljim izrazom lica. Obučen u poslovnom stilu, ali opet, imao je neku vragolastu auru, koja bi ga izdvojila među hiljadama sličnih. Bilo je nešto u njegovom odmereno arogantnom stavu i celokupnoj pojavi, što nije mogla da definiše. To nešto plesalo je vatreni tango na vrhu njenog jezika, ali nije mogla da uobliči u reči.
„Priznajem, jeste jadno.“, odgovori joj i namignu. „Dozvoli da te častim ručkom u znak izvinjenja i da bismo izgladili ovaj nesporazum?“
„To je još jadnije.“, poli ga rečima kao buretom ledene vode. Primetila je da nije navikao da bude odbijen.
„Ti si baš tvrd orah? Znaš šta ćemo? Kada te popusti crvenilo i odljutiš se, javi mi se. Izvoli moju vizit kartu.“
Osmehnula mu se najčednije što je umela. „Da Vam kažem šta će zapravo biti gospodine Šarmeru. Uzeću Vašu vizit kartu.“ Kratko ju je proučavala, a zatim poče da je prevrće prstima. „Očajno je dizajnirana. Kakav Vam je ovo stil slova? Nebitno. Sada ću je pocepati, i vratiti Vam je.“
Gledao je kako pažljivo i sa uživanjem cepa papir. Videlo se da nije očekivao ovakav razvoj situacije. Samo je pružio dlan i prihvatio komadiće papira koje mu je dala.
Prepuna sebe, otresla je nevidljivu trunku sa ramena. „Uvek nanosi lak u dva sloja.“,rekla je sebi dok mu je elegantno okretala leđa u nameri da ode. Osećala je njegov pogled. Nastavila je šetnju kao da se ništa nije desilo. Dok se trudila da tako i korača, u šaci je grčevito stezala komadić papira na kom se nalazio niz cifara.
(Nastavak)

26.11.10.

Recikliranje (1/3)

           Iz čvrstog sna probudlia ju je zvonjava fiksnog telefona. Naglo se uspravila u sedeći položaj. Misao prožeta strahom, koja ju je razbudlia u trenutku, bila je: „Kasnim!“. Malo dezorjentisana, odgovorila je na poziv. Bila je to hotelska služba buđenja. Ipak ne kasni, sve teče po planu. Dozvolila je sebi trenutak da se opusti.
            Dok je ispijala jaku i gorku kafu u hotelskom restoranu, posmatrala je ljude oko sebe. Primetila je da samo ona sedi sama. Ok, u nepoznatom je gradu, i došla je samo da bi držala predavanje na godišnjem okupljanju vodećih svetskih stručnjaka iz oblasti marketinga, ali ta činjenica nije sprečila da jedna kutija padne sa police u podrumu njenog mozga i otvori se. Dok je užurbano trpala sadržaj nazad u kutiju, posekla se na pitanje „Šta to nije u redu sa mnom?“.
            Uzdahnula je duboko – umorno. Već skoro četiri godine nema muškarca u njenom životu. Bilo je nekoliko avantura, ali i to je odrađeno dok je bila pod malo većom količinom alkohola, i čisto radi zadovoljavanja najosnovnijih poriva.
            Sa bivšim sa kojim je bila u vezi još od treće godine fakulteta, raskinula je, jer ga je, najjednostavnije rečeno, prerasla. Poslužio je svrsi. Voleo ju je bezuslovno, bio odlična podrška i oslonac. Na početku veze, mislila je da i ona voli njega i da će to biti za čitav život. Međutim, negde usput, prestao je da napreduje. Želeo je obične stvari, što je nju na smrt plašilo. Odlučila je da napusti brod, dok nije potonuo do kraja.
            Nakon toga, kao da ju je neko prokleo. Jednostavno nije uspevala da sretne nekoga ko će je zainteresovati. Trudila se da upoznaje nove ljude. Ipak, bili su ili suviše fini, ili suviše slični bivšem, ili suviše različiti, bilo je kretena i bilo je po svemu savršenih – samo što im je nedostajalo Ono nešto.
            Polako je odustajala od svega, ali nije želela da spušta kriterijume, iako se činilo da niko neće proći u drugi krug. Nije uspevala da shvati u čemu je problem.
            Ona je uspešna i nezavisna. Zna koliko je inteligentna. Zna koliko je lepa, i kako deluje na pripadnike suprotnog pola, a ponekad i na pripadnice istog pola. Isto tako osećala je da joj treba muškarac u životu, neka vrsta promenljive konstante, i prezirala je sebe zbog toga. Potreba je znak slabosti.
            Zapravo, kada bolje razmisli, želela je kliše. Želela je ljubav. Želela je da je neko dočeka u stanu kada umorna dođe sa posla, želela je poljubac, toplu kupku, zagrljaj i maženje pred spavanje, a opet, ispod te nežnosti morala je da ključa strast. Umesto toga imala je dva malena kaktusa koji su samo umeli dobro da slušaju, a u poslednje vreme, činilo se da i to rade sa pola uha.
            Uzdahnula je duboko – umorno. Odložila je praznu šolju, i pomislila kako bi bilo bolje da je popila čašu belo vina – ili možda flašu. Ustala je i zaputila se ka izlazu iz hotela, u nameri da prošeta.
(Nastavak)

13.11.10.

Ljubići Vs Život


            Imao je pauzu od dva sata do sledećeg predavanja. Odlučio je da ode do kafića koji se nalazio u sklopu zgrade fakulteta. Po običaju, tamo je zujalo kao u košnici, i nije bilo slobodnih mesta. Pomislio je da mora stajati za šankom, a onda primetio da mu neko maše. Zaputio se ka stolu koji se nalazio u ćošku najudaljenijem od ulaza.
            Brineta, pomalo azijskih crta lica, razvukla je pune usne (stvorene samo za jedno) u širok osmeh.
            „Želiš da me zaslepiš osmehom?“, upita je, i nage se da je poljubi u  obraz. Malo je pomerila glavu i to se pretvorilo u poljubac krajevima usana. Bio je blago iznenađen, ali je to prikrio.
            „Nismo se odavno videli“, reče mu dok se smeštao na stolicu do nje. Razmišljao je šta da kaže, a njoj zazvoni mobilni. „Samo da se javim,ok? Zdravo ljubavi... (nevin izraz prepun obožavanja zaposede joj lice) Evo me na faksu, upravo sam naletela na koleginicu koju nisam videla sto godina. Ne ljutiš se ako otkažem naše viđanje, da se nas dve malo ispričamo?... Tara, pričala sam ti o njoj... Po običaju, nisi me slušao. (tužan i povređen izraz) Večeras?! Hmmmm.... Teško, a ni narednih nekoliko dana... Dobila sam pre pola sata... Okej. I ja tebe. Ćao.“
            „Tara, kažeš? Lepo mi je ime.“
            „Lakše mi je tako nego da objašnjavam.“
            „Dobro, kod tebe ima novosti. Pričaj. Glumiš za oskara, ili si se zaljubila?“
            „Ne budi drzak.“ (neverica i izraz duboke povređenosti borili su se za prevlast na njenom licu)
            „Dovoljno te poznajem. Ne rasipaj glumački talenat na mene.“
Isplazila  mu se. „Prvo ti meni reci da li si pronašao gospođicu Savršenu?“
„Zapravo, tražim gospođicu Skoro-pa-savršenu. Ne, nisam je pronašao.“
„Misliš li da ćeš je naći?“
„Ne. Ali me to ne sprečava da je tražim.“
„Čitao si suviše ljubavnih romana. Vrati se u realnost. Što pre, to bolje za tebe. Opet, ja sam čitala drugačije štivo.“ Od onoga što je video u njenim zelenim očima, naježile su mu se dlake na vratu.
„Jesi?“ Trudio se da ne primećuje vreli dlan koji je spustila na njegovu butinu. Lakše bi ignorisao slona koji mu skače po stopalu. „Ovaj... Nisi mi odgovorila šta se to dešava kod tebe? Konačno si se zaljubila?“
Frknula je. „Naravno da ne. Odličan je materijal za muža. Stariji četiri godine, relativno zgodan, jedinac, ima dobar posao, svoj stan, vozi volvoa, njegovi su mu ostavili prilično imanje. Najlepše od svega, mada malo morbidno, je što su njegovi na boljem mestu. Neću imati svekrvu da mi zvoca.“
„To nije morbidno, već bolesno. Vidim, sve si lepo isplanirala. A ljubav?“
„Ih, što si naivan. Možda i bude toga, možda čak i sa njim.“ Nasmejala se kao da je ispričala urnebesno smešan vic. „Mnogo si ti romantičan, za nekoga ko tvrdi da je pesimista.“ Šaku je pomerila neznatno naviše. „Šta kažeš da dovršimo piće kod mene?“
„Ja nisam ni počeo da pijem. Konobarima se ovde baš i ne žuri.“
„Ne filozofiraj.“
„Zar nisi dobila?“
„Ne sećam se da ti je to smetalo. Uostalom, to je priča da ga se rešim. Tek za dva dana treba da dobijem. Dakle, hoćemo li da vidimo da li još uvek ima one životinjske hemije među nama? Ne poriči da ništa nisi osetio kada si me video. Poznajem i ja tebe.“
„To je to? Hemija,a? Ništa više? Gde su nestale emocije? Leptirići?“
„Počinješ da me nerviraš. To ti je jedna. Kada dođemo kod mene u stan, možeš da me mrziš, baš kao nekada. I između nas nikada nije bilo ništa osim čistog, dobrog seksa, znaš to i sam.“
„Znam. Ipak, pitam se ima li negde na svetu....“ Utihnuo je.
Ustala je. Nedostajao je izvor vetra i da bude filmski. Imao je dovoljno vremena da dobro pogleda svaku oblinu njenog tela, pre nego što je obukla kaput. Voda mu je krenula na usta dok se prisećao stvari koje su radili. Ne! Povikao je na sebe. Nećeš otići sa njom. Gora je od đavola. Kada njemu prodaješ dušu, postoji maleni tračak nade da ćeš uspeti da je otkupiš. Ako kreneš sa njom, u najboljem slučaju završićeš kao paranočni cinik, i pogazićeš sve izdanke nade da ćeš jednog dana naći dom, ljubav, mir. Možda ćeš sutra i ti završiti kao ovaj njen jadnik. Sve se vraća, sve se plaća. Zamislio je svoju dobru stranu kako stoji ispred njega i udara mu šamar. Potom ga grabi za ramena i snažno drmusa.
Pržeći ga vrelinom daha, nagela se i šapnula mu na uho: „ Mogu da uradim špagu.“
Ustao je i uzeo jaknu. Dok je obmotavao prste oko njenih, i koračao ka izlazu, imao je utisak da je, tamo, kod stola zaboravio nešto vrlo, vrlo važno.