29.12.11.

Pijavica


Nije nestala
Rasula se u mehurima
Lijući ogledalo
S mojim likom

Dah je posejala po stvarima
Koje isijavaju smisao
Da ispije kompromise
Da me nauči da molim

Tiho je molim da ostane
Da bdi nadamnom snena
Pod kožu još dublje utone
Jer je krv moja, krv njena

20.12.11.

Lale i suncokreti

            Stajao je na vrhu brda, koje je bilo jedino uzvišenje u dolini, dokle je pogled dopirao. Zevnuo je i protresao glavom. –Dobro jutro.- prošaputa suncu koje se pojavljivalo na horizontu.
            -Dobro jutro.- odgovori mu sunce. – Znaš, jutros izgledaš kao sanjiva šećerna vuna.
            - Ovaj... Hvala?
            - Nema na čemu.
            - Zaista to misliš? – upita glasom koji je podrhtavao.
            Sunce napravi kratku pauzu.- Da nema na čemu?
            - Ne, nego da sam... hmmm...lep? – reče suncokret, i malo poge glavu.
            - Oh, Bože. Ne znam kako da protumačim to tvoje pitanje. Pokušavaš da me provociraš i uvrediš time što mi ne veruješ, ili...
            - Ne, ne, ne! Nije to u pitanju.
            - Ne prekidaj me! Dakle, ili misliš da lažem, ili zaista nisi svestan sopstvenog izgleda?
            - Naravno da ne mislim da lažeš. Samo...
            - Zašto ti činjenica da neko misli da si lep zvuči tako neverovatno?- reče mu sunce kroz osmeh. – Mada, time si mi, na neki način, još privlačniji.
            - Ja - proguta knedlu, - privlačan - ponovo proguta knedlu, - tebi?!
            - Ne budi tako iznenađen. Nije kao da se znamo od juče. Pusti me da preostalo vreme iskoristim da u tišini uživam u pogledu na tebe. Pričaćemo sutra.
            - Ali...
            - Šššš...
Dok je suncokret nepomično gledao sunce, sa crvene lale u njegovoj senci, otpade jedna latica.