17.10.12.

Sili


         Ležala je pored njega, glave naslonjene na njegove grudi. Svetlost ulične rasvete, pomešana sa mesečinom, ublažavala je tamu u sobi.
„ O čemu razmišljaš?“, tiho promrmlja.
 „O tebi. Nedostaješ mi.“, brzo odgovori, kao da je očekivao to pitanje.
„Pored tebe sam.“ Uspravi se na lakat i pogleda ga sa mešavinom ljubopitivosti i očekivanja šale: „Ponovo nešto lupaš? Romantika, a? Beznadežan si slučaj.“
Hteo je da kaže da bi ona, verovatno, bila prva devojka na svetu kojoj se ne sviđa romantika. Međutim, ta izjava bi povukla i pitanje koliko je to njih pre nje volelo romantiku, a on nije želeo da se upušta u objašnjavanje da se uvek broji od jedan i samo do jedan.
Ćušnula ga je laktom. „Dakle, o čemu zaista razmišljaš?“
Ćutao je nekoliko trenutaka, razmatrajući da li iskreno da odgovori ili da pokuša da joj servira neku belu laž. Naposletku, odluči da rizikuje. „Nisam siguran ko je tačno ovo rekao... Neko od onih velikih svetskih mislilaca... Mada, možda sam pogrešno zapamtio. No, nije ni bitno. Dakle, neko je rekao da sreća nije sreća, ako je ne izgubiš. Tako nešto.“
Zastao je na trenutak, osećajući olakšanje što je to izgovorio, i blago strepeći od njene reakcije. Ćutala je i mirovala, pa je nastavio. „Ako uzmemo u obzir da ja sada mislim da sam srećan, i ne samo mislim, već osećam i verujem u to, to znači da će sve ovo jednom proći. Logično, ti ćeš nešto uprskati. Prevariti me, ili shvatiti da nisam čovek u kog si se zaljubila ili šta ja znam šta.“
Udahnula je, i osetio je da se sprema nešto da kaže, pa je brže, bolje dodao: „Ne mogu da optužujem sam sebe.“ Oćutala je, a on je nastavio sa pričom. „Nakon toga, sve ovo što sada osećam prema tebi, biće invertovano. Pretvoriće se u nešto...hmmm...ogavno i katranasto, čega će mi biti pune alveole, i boleće me svaki udah. Nakon nekog vremena, prihvatiću činjenice i pomiriti se sa tobom, u sebi.“
Zastao je na trenutak, boreći se sa podrhtavanjem glasa. „Šta ćeš. Dešava se. I pretvorićeš se u lepu uspomenu, sa podnošljivo gorkim krajem.“ Duboko je udahnuo vazduh. „Žao mi je zbog prolaznosti i nestalnosti života.“, zaključi glasom lažno optimističnog čoveka koji saopštava majci da joj je dete umrlo u bolovima, ali hej, sva deca idu u raj. „Žao mi je ovog trenutka, jer ću se prisećati kako si mi ležala na grudima, a ja sam blebetao i blebetao, umesto da...“, pređe šakom po njenom boku. „Znaš?“
„Da, da. Znam.“ , reče i nežno izvuče jastuk ispod njegove glave. „Znam da si ti jedna blesa.“. Udari ga jastukom u glavu. „I, glupkast si.“ Ponovo ga udari, a on se nije branio, već se razdragano kezio. „Srećom, ja sam inteligentna za oboje. Od kada si rekao da si srećan, prestala sam da te slušam. To život sa tobom čini jednostavnijim.“
„Zato“, reče i skinu majicu, „šta misliš“, dodirnu usnama njegove, „da me voliš sada i da u svakoj sekundi budeš sa mnom? Da ne razmišljaš o sekundama koje su prošle, niti da se pitaš šta će biti u onima koje dolaze?“
Setno se osmehuo i privukao je u čvrst zagrljaj.

27.5.12.

Love Inc


            Aaaaaa, neće to moći tek tako da prođe, razmišljao je dok je marširao ulicom ka odredištu. U levoj šaci stezao je crvenu, plastičnu karticu, a u desnoj mobilni telefon.
            Približavao se cilju. Dosta mi je više da me ZAJEBAVA ko stigne! Pogeo je glavu poput bojnog ovna i ubrzao korak ka zastakljenom zidu zgrade. Četiri koraka do pravde, tri... Zaustavio se na na centimetar od automatskih vrata, koja se nisu otvorila. Šta dođ... Vratio se dva koraka unazad, i ponovo krenuo ka vratima. Ništa. O, vidim, inspekcija će imati posla. Radno vreme počelo im je pre šest i nešto sati, a... DOĐAVOLA! Na vratima je bila nalepnica dimenzija barem 20x60cm na kojoj je pisalo IZLAZ.
            Dok su se ulazna vrata nečujno otvorila pred njim, osećanje stida uzaludno je pokušavalo da nadvlada pravednički bes. Čak je i onaj sarkastični glasić, u ćošku mozga, bio neprirodno tih.
            Bilo je teško proceniti veličinu prostorije u koju je ušao. Neonska svetlost odbijala se od zastakljenih površina i ogledala. Od poda do plafona bili su redovi polica hromirane konstrukcije i sve su bile zastakljene. Svaka pregrada police imala je elektronsku bravu, a unutar svake pregrade bilo je tuce kartica, poput one koju je stezao u šaci.
            Međutim, danas nije došao u razgledanje. Imao je MISIJU! Zaputio se ka Info pultu. Sada ćete svi vi videti... Radnica mu je bila okrenuta leđima, i uopšte nije primetila da već osamnaest sekundi čeka. Mogao bih da joj odnesem stolicu na kojoj sedi, ne bi primetila! Eto, ko sve danas radi...  posle se pitamo gde je poštovanje prema potrošaču! Tresnuo je karticom o pult, i udahnuo puna pluća vazduha, u nameri da saspe bujicu uvreda, više je i zaboravio na čiji sve račun.
            Radnica se lagano okrenula ka njemu. Dođavola, dođavola, DOĐAVOLA! Prelepa je! „Šta je bilo,a!?“, upita ga sarkastični glasić. „Ne svađamo se sa lepim ženama, a!? Svinjo jedna muška! Da mogu odselio bih se odavde!“, nastavljao je glasić.
            - Dobar dan, gospodine. – obrati mu se radnica. U njenim očima jasno je video da ga ne smatra gospodinom, niti mu želi dobar dan.
            Izdahnuo je vazduh i pomrimljao nešto.
            - Oprostite, nisam Vas čula?
            - Dobar dan.- osetio je da mu obrazi gore.
            Gledala ga je kao nekoga ko je greškom pušten iz ustanove u kojoj se moda nije promenila od kako su uvideli da vezivanje rukava na leđima radi posao.
            „'ajmo osvetniče! Branioče prava potrošača! Saspi joj vreo bes u PrElePo lice!“
            Umukni! Pogledaj je, kako da vičem na nju... ona sigurno... Nije čuo nastavak sopstvenih misli, jer je glasić počeo vrlo glasno da se smeje.
            Što je duže gledao u njene autoritativne oči, sve je više uviđao, da je možda pogrešio i prenaglio.
            - Oprostite,- reče joj -  da li bih mogao popričati sa vašim menadžerom prodaje?
            - Možete li?
            - Mislim,- zemljo otvori se - mogu. Da li biste ga mogli pozvati ili me uputiti do njegove kancelarije?
            - Ah, naravno gospodine. Sačekajte samo trenutak.- Podigla je telefonsku slušalicu, pritisnula nekoliko brojeva, i tiho pričala nekoliko sekundi. – Pođite ovim hodnikom. – pokaza mu rukom na jedan jedini hodnik pored info pulta – Četvrta vrata sa leve strane. Očekuje Vas.
            - Hvala.- pokušao je da se osmehne šarmantno zavodnički. „Jok. Ne ide ti.“, obavesti ga glasić.
Dok je koračao hodnikom i brojao vrata, pokušavao je da organizuje mrvice besa u jednu veliku mrvu. Nije mu uspevalo. Odlučnost ga je napuštala poput miša koji napušta brod, jer je glupavi glasić skakutao po mozgu i vikao „Tonemo! Tonemo!“
            Nesigurno je pokucao na vrata i ušao u kancelariju. Za stolom je sedeo prosedi, bucmasti čovek, lica ozarenog kao da je dobio ključeve fabrike čokolade.
            Ustao je sa udobne radne stolice, i pružio mu ruku. – Dobar dan, gospodine...?
            - Potrošač.- Ni sam nije znao odakle mu hrabrost da izgovori tako nešto.
Za trenutak senka je preletela licem starijeg čoveka. – Potrošač, kažete. Neka bude tako. Zovite me i krčag, ali nemojte da me razbijete. Je l' tako?- Prijateljski ga lupi po ramenu otvorenim dlanom. –Izvolite, sedite.
Više se sručio u fotelju, nego što je seo. Bio je zatečen svom tom srdačnošću. Kako da besnim na ovako finog čoveka? Podseća me na pokojnog dedu....
„Ej?“, začu se glasić.
ŠTA JE?!
„Ništa, ništa...“, odgovori mu glasić, gušeći se u gromoglasnom smehu.
- Koleginica sa info pulta mi kaže da postoji problem?
- Da. Evo ga.- Okrenuo je telefon koji je sve vreme držao u šaci, tako da dekica može da pročita „Svinjo muška. Zbogom.
Menadžer prodaje skrenuo je pogled sa displeja na njega. – Dobro. Očigledno Vam je to problem, ali kakve veze to ima sa Love Inc.?
Bez reči, pružio mu je karticu iz leve šake.
- Da vidimo šta to imamo ovde- reče menadžer nameštajući naočari za vid. – Ah, 'Zauvek zajedno v2'. Odlična verzija.
Provukao ju je kroz čitač kartica. Okrenuo je monitor računara tako da obojica mogu da vide program koji se pokrenuo.
- Ah, mislim da vidim u čemu je problem. Kartica je validna još četiri meseca, četiri sata i četrdesetčetiri stotinke.
- Upravo! A znate koliko sam je...
- Da, evo sada ćemo da pogledamo. Platili ste je ne napredovanjem u karijeri za ove dve godine. Morali ste da počnete da nosite papuče kada ste u stanu, i prestali ste da pijete pivo. – Uputio mu je značajan pogled.
Slegao je ramenima. - Vredelo je.
-Uf, ima ovde još nekoliko 'bolnih' stavki... Pročitali ste našu Izjavu o odricanju odgovornosti pre nego što ste je potpisali?
- Da, jesam.
- Znate da mi nismo odgovorni u slučaju više sile, smrti, nesreće i stupanja na snagu kartice višeg prioriteta?
- Da, znam.- Počeo je da cupka nogom. – Možete li samo da mi izdate novu karticu koja će trajati još četiri meseca, i da ona i ja ostanemo korisnici?
- Zapravo, ne mogu.- sada se osmehivao kao da je saznao da će dobiti ključeve dve fabrike čokolade. – Neophodno je da kartica prođe proveru našeg tima...- prestao je sa okretanjem točkića miša. – Zapravo, ni to neće biti neophodno. Definitivno nećete dobiti produženje ugovora.
-MOLIM?
- Čoveče,- umesto osmeha bila je ravna crta stegnutih usana koja ima nameru nekoga da izudara.
- U dnevnom izveštaju piše da ste sinoć PREVARILI osobu sa kojom koristite kariticu! - ugasio je program, i pritisnuo dugme pored monitora.
- Kakve to veze ima? Kartica važi još četiri meseca! Ovo od sinoć nije trebalo da utiče na bilo šta. Uostalom, bilo je potpuno beznačajno, i slučajno.
- Nije trebalo da utiče? Beznačajno? Slučajno? - posmatrao ga je kao sita roda tronogu, nagojenu žabu.
- Da. Jednostavno se desilo.- osetio je kako su mu dlanovi mokri, i trljao ih je o pantalone. Međutim, odbijali su da prestanu sa znojenjem.
- Jednostavno se desilo?
            - Potpuno van moje kontrole.
            - Dakle, moglo bi se reći nešto poput više sile?
            - DA!- Shvatio je. –Ne. Već, jednostavno...
Prestao je sa pričom, da bi se osvrnuo da vidi ko je to ušao u kancelariju. Dva dvokrilna ormara obučena u uniformu obezbeđenja prišli su mu, i stali na korak od njega.
            Menadžer prodaje ustao je i nasmešio se osmehom koji je pročitao previše izveštaja i nagledao se previše pametnjakovića. – Gospodine Potrošaču, preporučujem Vam da svratite do prve prodavnice zdrave hrane i kupite teglu meda.
            -Meda?
            - Da, tako ćete lakše progutati ponos dok budete molili devojku da se pomirite. Ako Vam je do toga uopšte stalo. A sada, prijatan dan. Ova dva gospodina će Vas ispratiti.
            - Ali, ali... Ne možete tako. Ja sam...
            - Mogu. Nemojte praviti scenu. Sam dolazak ovde bio je pogrešan potez. A za danas ste se dovoljno osramotili time što ste pet minuta pokušavali da uđete na izlazna vrata. Zar ne?
            Osećao je da crveni. - Kad se ovo pročuje, ostaćete bez posla. I vi, i LOVE INC.!! Potrošači plaćaju! Kako mislite da zaradite?
Ono što je čuo dok su ga iznosili iz kancelarije bilo je:
„Ne. Mi smo potrebni vama.“

5.4.12.

neZavršeni životi


            Sedeo je na spratu jednog od onih novih, sterilnih kafića. Udobno zavaljen u fotelju u uglu prostorije, posmatrao je krošnju drveta kroz odškrinut prozor. U levo uho dopirala mu je buka saobraćaja, koja se u mozgu potirala sa žamorom ljudi koji je dopirao s desna. Sve u svemu, sedeo je u prijatnoj tišini.
            - Znači, idem sama?! LEPO sam ti rekla...
            Nakon nekoliko sekundi, konačno je shvatio odakle je zvuk dopreo, i zašto mu ta rečenica blista u mozgu. Ne zbog konstrukcije, ili značenja. Već zbog glasa koji ju je izgovorio.
            Sledio se. Blatnjava cokula adrenalinske navale zabila mu se u stomak. Mozak je radio maksimalnom brzinom. Nije moguće. Ako jeste, sada je prošla pored prozora. Umišljaš! Pored sve te buke ti si čuo njen glas. Važi... Moram da znam.
            Poskočio je i strčao niz stepenice. Bacio je pare ka konobaru i izleteo na ulicu. Pogledao je levo – ništa. Desno – ništa. Počeo je da drhti, kao da ima temperaturu. Koji si ti...Učinilo mu se da je desno od sebe video poznatu figuru. Požurio je ka njoj, mimoilazeći se sa ljudima. Šta ako to jeste ona? Šta da kažem? 'alo, jeste li slepi? Vidite da žurim!? Mrdaj, s puta penzosu!! Koliko se nismo videli? Godinu, dve, četiri?
            Dospeo je na dva koraka iza osobe za kojom je žurio. Do đavola! Ona je! Šta sad? Šta sad? Srce koje mu je do tada bilo u dušniku, spustilo se u najtamnije kutke pete.
            Ubrzao je korak, dovoljno da počne da je prestiže. U trenutku kada je prolazio pored nje, osvrnuo se, kao slučajno, i pogledao je. Potom je pogled vratio u smer kretanja. I kao vrhunac predstave, ponovo se okrenuo ka njoj i na lice smestio iznenađen izraz.
            - Heeeeej-progovorio je. - Jesi li to stvarno ti?-nastavio je. Bravo genije. Bravo. Aplauz.
            Stala je. I on. - Hej! Da, ja sam.- zagrlila ga je. -Nisam se toliko promenila?- od njenog glasa tako blizu njegovog uha srce mu je jurnulo naviše, i sudarilo se sa mozgom.
            Shvatio je da zagrljaj traje malo duže nego što je pristojno, pa ju je usplahireno pustio i malo se odmakao od nje, trljajući oznojene dlanove o farmerke.
            - Zapravo, baš si onakva kakvu te pamtim. Još i lepša.- dok je to izgovarao, osmotrio ju je. Da, definitivno jesi lepša. Ili je to zato što te dugo nisam video. Samo, deluješ malo...odraslije. Ozbiljnije. I, iscrpljena si. Mada, to uobičajeno vešto prikrivaš.
            -Hvala. Kako si ti? Šta radiš?
            Evo ga... Nakon ovoga ja tebe pitam kako si, i sledi konstatacija kako je lep dan. – Ništa posebno, baš sam sed...- ugrize se za jezik- šetao sam bez nekog posebnog cilja. Lep je dan, rekoh, da ga iskoristim.
            - Slobodan vikend, a? Zaboravila sam kako to izgleda...
            - Pa, izgleda da danas ne radiš? I ti uživaš u šetnji?
            - Uzela sam slobodan dan. Idem, tu u jednu privatnu kliniku, na ultrazvuk.
            - Šta ti je?- prisećao se njenih boljki. Bubrezi? Želudac? Jajnici?
            - Trudna sam.- osmehnnula se.
            Mozak mu je otvorio posudu sa tečnim azotom, i sadržaj posuo po srcu. Zatim je isto bacio što je dalje mogao i posmatrao kako, topljena njenim osmehom, bela prašina postaje crvenkasta izmaglica. Odmakao se korak od nje. Osmotrio ju je od glave do pete. –Ne izgledaš trudno.- naposletku progovori napuklim glasom, i pokuša da se osmehne. Ha-ha. Baš duhovito. Pogledom je u njenim očima lovio dokaz da ga zavitlava.
            - Šesta nedelja.- i dalje se osmehivala. -Danas bi trebalo da čujemo otkucaje srca.
            E, ako ovo nije ironija, ja ne znam šta je. Barem su joj jajnici zdravi. Da  mi se ne povraća, bilo bi smešno. Da joj pružim ruku, ili da je zagrlim, ili ništa?
            Nakon trapavog polu-rukovanja, polu-zagrljaja, progovorio je jedno nesigurno čestitam.
            - Ideš sama?
            - Naravno. Čemu takvo pitanje?
            - Ne, sećam se, ranije sama nisi mogla ni...- glas mu je utihnuo pod njenim pogledom. – No,- reče malo vedrijim glasom- to je bilo ranije. Ljudi se menjaju, zar ne?
            - Da.- pogledala ga je smrknuto.
            - Dobro, da te ne zadržavam onda. Pošto se krećeš u mom pravcu, dozvoliću ti da mi praviš društvo.- nasmeja se šeretski, i uhvati je pod ruku. Zakoračio je i lagano je povukao sa sobom. Da l' sam ovo ja, i ŠTA TO RADIM?!
            Koračala je ćuteći, i gledala ga ispod oka.
            - A gde je..ovaj...tata? Ovo sam izgovorio naglas?
            - Zauzet je. Radi.
            - Ja nikada ne bih propu... Ne izgovaraj tu rečenicu do kraja. Ne izgovaraj!
            - Radi!-zarežala je na njega.
            - Šta to pričam? Baš me iznenadio ovaj susret. Htedoh reći da nikada ne bih pomislio da ćeš zatrudneti...Bravo. Baš si se iščupao. Aplauz. Magarče!...sada. Mislim, mlada. Ćuti! Zbog karijere, i to...UMUKNIIIIIIIIIIIII!
Stigli su do klinike. Ignorisala je izrečene gluposti.
- Ulazim ovde. Baš mi je drago...
- Hoćeš da uđem sa tobom?- prekinu je. ŠTA PRIČAŠ TI?! EJ!!?
Čitavu večnost gledala ga je u oči i ćutala. –Svejedno  mi je.- naposltektu odgovori.
- U tom slučaju- prišao je vratima i otvorio ih- izvoli ući. Ušao je za njom.
Posmatrao joj je telo dok su se peli uz stepenice, i dok je pričala sa medicinskom sestrom. Okani se tih misli magarče. Primetio je da sestra klima u njegovom pravcu, a onda je ona žustro, odrečno odmahnula glavom. Da, ja nisam otac i neću prisustvovati pregledu. I? Ko sam onda ja? To te pitanje muči kokoško? Pa, iskren da budem, i mene...
Ona je otišla u ordinaciju, a on se sakrio iza časopisa koju su bili razbacani po stolu čekaonice. Pregled je brzo završila. Valjda je to dobar znak.
Prišla mu je, i osmehnula se. - Gotovo je. Idemo.
- Sve je ok?- upita je dok su silazili niz stepenice.
- Da, sve je u savršenom redu- odgovori mu i mahnu papirom koji je stezala u desnoj šaci.
- Šta je to?- otvorio je vrata da izađe.
- Hvala. Snimak bebe.
Oči su joj sijale kao dve zelene supernove. -Mogu li da pogledam? Nikada nisam...
            Pružila mu je papir. Izgubljeno je gledao u njega, i nigde nije video bebu.
            - Ovde.-ubola je prstom u nešto što je ličilo na veliko zrnce pasulja.
            - A-ha... Dobro, drago mi je da je sve ok.
            Uzela mu je papir iz ruku. - Hvala na društvu. Drago mi je što sam te srela. Moram da idem.- Poljubila ga je u obraz. - Ćao.
            - Takođe.-promrmljao je. - Ćao.
            Gledao je kako se brzim korakom udaljava. I, magarče nad magarcima, ŠTA SAD?

13.3.12.

Senke u glavi


Jednom godišnje, za vreme najlepšeg prolećnog dana, uzmem kutiju u kojoj čuvam uspomene na tebe. Iznesem  je na osunčani deo terase i otvorim.
Sačekam nekoliko minuta, a onda izvadim tvoj osmeh i obučem ga. Oko vrata zakačim onu ogrlicu zbog koje si me nazvao histeričnom ženturačom, a ja ti  to nisam zamerila. Onu  koju si mi poklonio kada sam čitav dan preplakala bez ikakvog razloga, a kada sam je videla...paaaa, mislim da je to prvi i jedini put da me je stomak boleo od smeha.
Kako sam mogla da ti objasnim da plačem zbog svih onih stvari koje se nikada neće dogoditi. Suviše si racionalini bukvalista, da bi pojmio tako nešto. (Bez uvrede) Za kraj, stavim tvoju fotografiju u novčanik, i dozvolim ti da me izvedeš u šetnju.
Šetamo uličicama usvojenog grada, i zavirujemo kroz prozore u živote drugih ljudi.  Porodični ručak, gledanje tv-a, hranjenje dece, brisanje prašine, spuštena roletna, zatvoreni drveni kapci, prazan stan, devojka koja pleše dok telefonira... Mnogo slika, sa još više priča. Međutim, dan je divan, ti si tu, i nećemo sada o tome.
Kada se umorim od hodanja, uđemo u prvi kafić.  Naručiš nam pivo. Ne znam zašto misliš da volim da ga pijem. Možda zbog one večeri kada smo se upoznali. Tada sam ga pila. Samo, tada je pivo bilo jedini preostali alkohol. Ali, tako si srećan kada misliš da ti donosiš odluke i da si Muškarac, pa nemam srca da ti kvarim iluziju.
Sedimo, pijuckamo pivo i pričamo dok sunce ne počne da zalazi. Kada se to desi, platim račun iizađem. Zastanem na pragu, skinem tvoj osmeh i zalepim ga na ulazna vrata kafića. Da bih znala gde više da ne ulazim. Ogrlicu stavim u džep.
I dok se senka vuče za mnom, krenem ka kući. Na terasi mi je ostala jedna kutija koju bi trebalo da zatvorim.



27.1.12.

April

              -April. Najdosadniji mesec. Uvek se trpa gde mu nije mesto, i obožava da je u centru pažnje. Trudim se da ga ignorišem, ali tada počinje da me vuče za rukav, spotiče, plače i arlauče. Pravi scene u redu u pošti, ili u supermarketu. Zato u tom periodu i ne izlazim iz kuće. Zapravo, ne izlazim iz kreveta. Kada baš moram, odvučem se do toaleta, al' ne tražim svoj odraz u ogledalu.
               Eh, taj april... Svako malo, iz kalendara išutira nekoliko januarskih dana. Ništa bolje ne prođu ni februar, ni jul, ni oktobar, ni avgust, a ni ostali meseci. Čak se i sam sa sobom prepire. Tako mi posle petog aprila bude dvanaesti. Dvanaesti april traje četiri dana, bar.
               Ne znam šta da radim više. Znaš, ima praktičnih problema kada te u februaru greje aprilsko sunce. Izađem iz stana u majici i bermudama, a napolju temperatura ispod nule. Bolešljiv sam tokom čitave godine, sve zbog aprila...
             - Moje "Šta ima, kako si?" postavljeno je reda radi. U najgorem slučaju očekivao sam: "Nema ništa, dobro sam.". Ovo me zaista nije zanimalo.
             - Ah, tako. Nema ništa, dobro sam. Šta ima kod tebe, kako si ti?