3.7.11.

Relativnost


Postoje trenuci kada si neraspoložen, iako su ti džepovi puni slatkiša. Ne daš ih drugima, jer si jedan przničav hrčak, i hoćeš da i drugi pate. Onda te grize savest zbog takvog ponašanja, ali ne možeš da prestaneš, i samo toneš dublje u netrpeljivost prema sebi.
Postoje trenuci kada si usamljen, iako si okružen prijateljima koji te vole.
Postoje trenuci kada veruješ da si trojica u jednom: Atlas, Sizif i Prometej. Ne, znaš da si to. I tu nema pomoći.
Svaki taj trenutak samo bljesne i prođe, ali danima ne vidiš dobro. Hodaš uvijen u tamnoplavi ogrtač. Tada ti se čini da se svaka zvezda u univerzumu kojoj priđeš - ugasi.
A onda, šetajući ulicom nakon kiše, šutneš kamenčić koji bućne u baru. Voda iz bare poprska belu suknju.
Potom slušaš pljusak uvreda i objašnjenja gde, kada i kako treba šutirati kamenčiće, ako ih uopšte treba šutirati.
Međutim, ništa od toga ne čuješ. Samo u zelenim očima vidiš zvezdu koja se nije ugasila, iako si joj prišao.
Postoje večnosti kada ljubomorna rulja opseda tvoju kolibicu. Žele da te izvuku napolje i da vilama i grabuljama raskomadaju tvoju sreću. A ti si spokojan. Znaš da je tvoja sreća neuništiva.
Postoje večnosti kada si ubeđen da si sardina, i uživaš u plivanju sa ostatkom jata. Ipak, znaš da jato, zapravo, činite vas dvoje.
Postoje večnosti kada misliš da si toliko veliki, da bi mogao da popiješ čitav Mlečni put.
I svaka ta večnost traje trenutak.
Zatim se, jednog dana, probudiš i shvatiš da u zelenim očima više ne vidiš zvezdu. Zapitaš se da li se zvezda ugasila tog jutra, ili mnogo, mnogo ranije, a ti to nisi primetio. Samo na trenutak ta misao zatalasa ti likvor, i talasi se ne smiruju.
Sledećeg dana pored nogu, koje izviruju iz čiste, bele suknje, stoji kofer.
Potom slušaš ljubazne reči i nežne klišee i fraze. Međutim, ništa od toga ne čuješ.
Samo vidiš svoje nebo sastavljeno od dugih trenutaka, i rupice koje je po njemu načinila večnost.
Nakon nekog vremena, zatekneš sebe kako sediš u bari zajedno sa kamenčićem. Gledaš u nebo, i svetlost koja prolazi kroz rupice iritira te. Kvari celovitost tame. Ti želiš da tama bude savršena, da se umotaš u nju i nikada da ne ispužeš napolje.
Konačno, nakon više ili manje vremena, shvatiš. Kroz rupice ne bi mogao da vidiš svetlost, ako negde tamo ne postoji izvor iste, zar ne? Radoznalost u tebi preovlada, a i smučilo ti se sedenje u bari. Pocepaš tkanje u koje si se zapetljao, i pred tobom bljesnu milijarde galaksija.
            Postoje mali koraci, koje je najteže načiniti.

8 коментара:

  1. Verovatno bi trebalo naći bolji izraz za ocenu od ti si kralj... Barem car. Sve pohvale, svaka reč je apsolutno savršeno upletena u ovo tkanje.

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala, hvala. Ima trenutaka kada napišem i nešto pametno. :)

    ОдговориИзбриши
  3. nadovezacu se citatom iz knjige "jedi moli voli"...
    "If you clear out all that space in your mind that you’re using right now to obsess about this guy, you’ll have a vacuum there, an open spot – a doorway. And guess what the universe will do with the doorway? It will rush in – God will rush in – and fill you with more love than you ever dreamed. So stop using David to block that door. Let it go.

    ОдговориИзбриши
  4. "Šta je, uopšte, uzajamna ljubav? To su dva sna što se slučajno slažu... Srećni nesporazum."

    ОдговориИзбриши
  5. "Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život."

    http://www.mesa-selimovic.blogspot.com/search/label/Tvr%C4%91ava

    ОдговориИзбриши